Prvo polufinale Evrovizije je večeras, ako se ne varam, mi nastupamo i svi samo o tome pričaju, pun mi FB zastava, Deena i ekipe.

Prvi put sam pjesmu čula na TV-u, radila sam nešto u kuhinji i začula se uvodna muzika, divna i predivna, bila sam WOW i zastala da je poslušam. Ja sam ovako malo se*onja, cjepidlaka, pogotovo kada se radi o muzici i filmovima, i nerijetko je dovoljna jedna glupava rečenica pjesme, ili koja glupava scena filma, da je TO TO za mene i da ih više nikad ne poslušam/ne pogledam. To mi se desilo i sa ovom pjesmom.

Naime, ide ta divna muzika, ja sva oduševljena kako ćemo poslati nešto divno na tu šaradu od takmičenja, kad kreću stihovi:
Trebaće mi tvoje tijelo kad oči zatvorim (like, i ja volim da se šćućurim kad spavam)
 oko mene sve je bijelo, čak i sivi zidovi (WTF) i tu sam haman prestala da slušam pjesmu; kakve veze ima bijelo sa tijelom osim što se te dvije riječi rimuju, i ono grandiozni zaključak, pazi sad, toliko je sve bijelo da su ČAK! pobijelili i sivi zidovi. *facepalm*

Ostatak pjesme mi se zaista sviđa, Ana se čelom je f e n o m e n a l n a, zaista uživam u njenim dijelovima, a onaj Jala, pa ne znam šta mislim o njemu jer uopšte ne razumijem o čemu on repa, razumijem samo ono: a ona nije ta što će mi sutra roditi sina..

Mislim da nakon Evrovizije, ovu pjesmu više neću slušati. Šteta.

Svako veče svečano obećam sebi da je dosta i da se od jutra pokrećem.
Svako jutro mudro skontam da imam još dovoljno dana za odlaganje prije nego moram da počnem sa ozbiljnim paničarenjem i lupanjem glave o zid.

Iziritirala sam prvobitno sebe, a zatim i sve oko sebe svojim nepokretanjem sa mrtve tačke.
Ali ja želim da se pokrenem, samo ne znam zašto, oo zašto to ne uradim?

Želim da učim, želim nešto da se dešava. Toliko sam mozak odvikla od gradiva, da nisam u stanju da sat vremena sjedim za knjigom. A nisam spremna ni da odustanem, ne želim da odustanem.
Danas jesam malo učila, ali malo nije dovoljno. Već je novembar, sad će januarski rok.
I iskreno, više me je stid i sramota zamuckivati i crveniti se, te izbjegavati pitanje o toku fakulteta.

Pokušavam da se oslobađam stega i nekih unutrašnjih predrasuda.
A oću i da se bavim jogom, samoinstruktorski sa jutjuba jer to je jedini instruktor u mojoj varoši.

Veče je. Svečano obećavam!